in

Nekada je fudbalere bolelo ili nije, a danas ne znaš da li ih pecka, svrbi, zateže…

Nekada je fudbalere bolelo ili nije, a danas ne znaš da li ih pecka, svrbi, zateže…

/Od dopisnika Mozzart Sporta iz Novog Pazara/Iskusni fudbalski stručnjak Izet Ljajić bio je u 23 trenerska tima Novog Pazara, ali po pitanju varijacija s ponavljanjem vezanih za klupu daleko od toga da je rekorder u superligašu sa obala Jošanice i Raške. Ubedljivo ga je nadmašio više od dve decenije mlađi Jasmin Džogović, fizioterapeut Plavih tokom 12 godina.Počev od prvog – Saše Štrpca, pa do poslednjeg na njegovom spisku – Vladimira Gaćinovića, ostvario je saradnju sa 33 trenera. S obzirom da je u tom periodu bilo i kormilara povratnika, broj pazarskih stručnih štabova koji su uključivali Džogovića deluje još impozantnije – 39!”Da sam od svakog pokupio po jednu kombinaciju, vodio bih sad bez problema ekipu. Više sam, ipak, ratovao sa sudijama, nego što sam hteo da učim fudbalsku struku. Šalu na stranu, sve su to bili treneri s imenom i prezimenom, dobri ljudi i priče za sebe. Otprilike, 33 čoveka – 33 različita zahteva! Trebalo se uklopiti, izdržati. I danas smo u kontaktu, makar porukom za praznike. Milorad Kosanović je bio poseban, pedagog od kojeg su i stariji mogli mnogo da nauče. Čovek je prošao mnogo. Poštovao je stručni štab i igrače, ljude koji održavaju teren, pa tek onda ostale. A koliko je tek fudbalera prošlo kroz klub. Neki su ostali samo par dana, neki i po nekoliko godina. Igrači su delovali kao mnogo zrelije ličnosti pre 10 godina, nego sada. Ne može da se poredi. Slobodan Vuković, Dario Damjanović, Irfan Vusljanin, Admir Kecap, Emir Lotinac, Dejan Rusmir… Redovno se čujemo”, počinje Džogović priču za Mozzart Sport.Prvi put je u medicinskoj ekipi Novog Pazara bio 14. avgusta 2010, u remiju na prvoligaškoj premijeri sa gostujućim Sremom (1:1). Tačku na istom mestu, ali u rangu iznad, stavio je 29. jula minule, 2022. godine, u velikom trijumfu nad Partizanom (1:0).A počelo je – slučajno. Došao je na odmor iz Nemačke, gde je radio u rehabilitacionom centru. Fudbaleri Pazara već su bili na pripremama u Sjenici, predvođeni šefom struke Štrpcem i njegovim asistentima Dejanom Dimićem, Naserom Halitovićem i Nazimom Izberovićem. Glavnu reč u klubu vodili su Tarik Imamović, legendarni sekretar Aćif Belo Klimenta, Esad Karišik i Bajro Župić. Zavod za zapošljavanje ponudio im je nekoliko slobodnih fizioterapeuta. Nedugo zatim, Džogoviću je zazvonio telefon.”Učinlilo mi se da su pomenuli košarkaški klub. Nisam zapamtio ni ko me je zvao, ali dogovorili smo se da u gradu popijemo kafu i popričamo. Dolaze njih četvorica i govore kako je oko 40 fudbalera na pripremama, a nemaju ni doktora ni fizioterapeuta. U Borićima u Sjenici tada je bilo 27 ili 28 prvotimaca, uz 10 do 12 omladinaca, koji su izborili mesto u najjačoj ligi Srbije. Pomislim, mesec dana sam na odmoru i mogu da pomognem do povratka u Nemačku. To je nova avantura, ide uz mladost. Ljudi pristanu i konstatuju da će posle mog odlaska nekako da se snađu. Narednog jutra dođem na stadion da uzmem šta mi treba i zateknem jedino praznu Loto torbu. Odem kod ekonoma Sabita Ćorhamzića da zadužim sportsku opremu. Čuveni Bitka me pita: ‘Ha, srcko, ko si ti?’, posle čega mi da sve najgore i pocepano. Tražio sam mu nešto normalno, ali samo procedi da nema. Kod njega je moralo debelo da se zasluži. Za mene je taj period trajao oko dve godine, potom je prihvatio da sam u stručnom štabu. Elem, odem do apoteke i za nekih 30.000 dinara napunim onu Loto torbu opremom, lekovima, sprejevima, gelovima, vitaminima. Ljudi iz kluba su sugerisali da ne moram baš da preterujem, pošto se jedna torba troši tri godine. Hvatali su se za glavu kad su videli šta je sve unutra. Bilo je mnogo posla za mene na tim pripremama. Vratili smo se iz Sjenice, a dok sam se ‘opasuljio’ prođe mi termin za Nemačku. Ostao sam u klubu. Bila je to sezona kad smo jurili i izborili plasman u elitu”, priseća se Džogović.Džogović i Enver AlivodićUpoređuje tadašnje i ovo vreme, po pitanju sopstvene struke.”Imamo bolju opremu i veće su mogućnosti, ali sportiste je sve teže lečiti. Tad je bolelo ili nije bolelo, a onda su se pojavile varijante sa peckanjem, svrabom, zatezanjem. Znači, pre nisi imao dilemu da li kod fudbalera postoji bol ili ne, a sad znaš da ga ne boli, ali ga, ipak, malo pecka. Više ni sam ne znam šta i kako”.U fudbalu i uopšte sportu, povrede su neizbežne. Tokom 12 godina, bilo je izazova za harizmatičnog fizioterapeuta i njegove kolege doktore.”Prva drama zbila se u zimu 2011 u Budvi. Dragiša Pejović je na treningu zadobio prelom vilice, a najbliža bolnica je u Risnu iz kojeg je ubrzo transportovan za Podgoricu. Te godine u Pazaru, u meču sa Radničkim 1923, Pavle Delibašić je nakon jednog sudara glavama izgubio svest i progutao jezik. Doktor Edin Preljević i ja bili smo uz njega, tek u bolnici se osvestio. Vladimir Otašević je 2014, takođe kod nas protiv Kragujevčana, na sličan izgubio svest. U bolnici je na sopstvenu odgovornost potpisao otpusnu listu, kako bi izašao. Prođe vikend i ja ga u ponedeljak povedem na magnetnu rezonancu. Magnet pokaže početak hematoma na mozgu, te palim kola i pravac Beograd na Odeljenje za neurologiju. Bilo je veoma neprijatno u jednom delu puta, počeo je da se gubi. Inače, potresi mozga, pucanje arkada, toga koliko hoćete. Nino Pekarić čak nije hteo da izađe, pa se neko vreme teturao po terenu. Dobijali su udarce Admir Kecap, Vahid Zimonjić, ali najviše je staradao golman Mladen Živković protiv Crvene zvezde kod nas 2016. Bilo je nogom u glavu i vilična kost pukla je na pet mesta. Koliko je bilo strašno, Žile se i brzo oporavio”, u dahu priča Džogović.Džogović i Almir Aganspahić Sugrađani su na Jaska posebno ponosni bili u leto 2020, kada je na Horgošu spasao život 15-godišnjem državljaninu Nemačke rodom iz Grčke.”Kod nas se u naselju Mur nedavno dogodila tragedija u saobraćaju, a ljudi su pričali kako nisu imali hrabrosti da stanu. To su situacije kada ne razmišljaš već moraš da staneš i pomogneš. Pre dve i po godine, trebalo je da oko 19 časova krenem sanitetom za Minhen i preuzmem pacijenta, ali nam je utakmica sa 17 pomerena na 19 časova. Eto, ima neka viša sila, koja sve pravi. Pošao sam iz Pazara u 21.30, što je doprinelo da u pravo vreme budem tamo gde treba. Otac i sin, koji su išli iz Grčke prema Nemačkoj, čekali su satima u gužvi na Horgošu. Obojica su zaspali. Upalio sam sirenu da prođem. To je, srećom, probudilo oca za volanom, koji je video da mu se dete pored njega guši. Ljudi su počeli da mašu i zovu nas. Momak nije disao. Jezik je zapao ka ždrelu, a izvadio sam ga specijalnim kleštima. I dalje nije disao, ali se povratio pošto smo uradili reanimaciju. Tek kada smo prošli Budimpeštu, bili smo svesni svega. Od tada smo u stalnom kontaktu”, kaže 41-godišnji Pazarac.Pomenuo je na samom početku sudije…”Ako si sa ekipom 12 sati dnevno i vidiš sva odricanja i muke tokom sedmice, ne možeš da ne reaguješ kad dođeš na utakmicu i zatekneš gospodina koji deli neku svoju pravdu. Nedavno sam pronašao fasciklu punu kazni, čak sam bio odstranjen sa klupe čitav mesec. Ubeđen sam da sam po tome jedinstven. U proleće 2018, protiv Bežanije na našem stadionu, sa dva igrača manje primili smo gol za 2:2 iza 90. minuta. Štitio sam sudiju da zbog dva prestrogo pokazana crvena kartona ne dobije batine, a popio sam kaznu”, jada se Džogović.Prostora za priču o povratku fudbalu i sportu kroz posao klupskog fizioterapeuta – nema.”I dalje radim sa fudbalerima, košakašima, odbojkašima i rukometašima, ne samo iz Pazara. Koliko je samo sudija dolazilo trenutno aktivnih u dva najjača ranga, a uvek sam s njima bio na ratnoj nozi. Zaista, ne znam kako sam sve stizao u poslednjih par godina. Menjale su me i uskakale kolege iz ambulante za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju ispod zapadne tribine stadiona. Kako koja godina, putovanja i karantini, koji su nekada značili odmor, postajali su opterećenje. Željan sam porodice. Supruga Selma i ja imamo troje dece, a bio sam tu samo kad se rodila ćerka Sara. Daris je došao na svet dok sam bio na utakmici u Subotici, dok je najmlađi Miralem rođen tokom priprema u Novigradu. Teško je da se sve nadoknadi. Mnogo je obaveza i dalje, ali trudim se da što više budem kod kuće”.Ceni da je Novi Pazar organizaciono na mnogo većem nivou, u odnosu na vreme kada je počinjao da radi na raskršću “Oslobođenja”, “Veljka Vlahovića” i “Kosančićeve”.”Ne mogu da kažem da je dostignut vrhunac, ali jeste jedan zavidan nivo. Postoje strukture, zna se ko šta radi. Plavima želim da zaigraju u Evropi. Zaslužlili su to klub, grad i navijači. To je moja jedina neispunjena želja, pa neka je Pazar ostvari bez mene. Na dobrom smo putu da ovde uskoro gledamo evropske utakmice”, završava razgovor za Mozzart Sport i pohita u zagrljaj najmilijima Jasmin Džogović.